Ma to je, u stvari, prosjek. Može se čitati i znatno više od 500 riječi u minuti. Recimo, ja sam iz prvog pokušaja bez problema čitao oko 650 riječi u minuti, i to na engleskom jeziku koji mi, naravno, nije maternji.
S obzirom na to da gotovo svakodnevno čitam ogromne količine tehničke dokumentacije, različitih izvještaja, a u posljednje vrijeme i novosti koje su prilično važne, shvatio sam da je stari način čitanja zapravo vrsta inputa koja bi se mogla uporediti s nekadašnjim floppy diskovima. Ako ne znate šta je floppy disk – to je onaj simbol za snimanje koji ima oblik diskete i koji redovno viđate u skoro svakoj aplikaciji, iako danas gotovo niko više ne zna odakle taj simbol uopšte potiče.
Floppy disketa je prastari način učitavanja podataka – veoma spor i nepouzdan. Koristili su je stari računari još iz doba RISC i ranih x86 procesora. Danas ih više niko ne koristi, a čak i u vrijeme kada su bile standard za razmjenu podataka, bile su simbol nepouzdanosti. Na kraju su završile kao ikonica u većini programa.
No, da se vratimo čitanju.
Većina nas danas čita brzinom od otprilike 230 do 260 riječi u minuti, što se smatra svjetskim prosjekom. Kod nas vjerovatno postoje određene varijacije, ali ne drastične. Naravno, brzina zavisi i od vrste teksta. Uobičajena je podjela na fiction i non-fiction, iako nisam sasvim siguran zašto – vjerovatno ima veze s načinom formiranja informacija u mozgu.
Problem je što to danas više nije dovoljno.
Naša brzina čitanja odavno je postala usko grlo, i to je jedan od razloga zašto se sadržaji konstantno skraćuju i „optimiziraju“. Jednostavno, niko danas nema vremena za Rat i mir ili Anu Karenjinu, a stvari koje svakodnevno moramo čitati ionako su veoma daleko od Tolstoja ili Andrića. Uglavnom konzumiramo sirove informacije. Kada se tome doda ogromna količina lažnih podataka i potreba za stalnom provjerom izvora, dolazimo do potpunog zagušenja našeg „floppy“ sistema.
Postoji nekoliko škola brzog čitanja. Većina njih traži da se fokusirate na nekoliko redova teksta istovremeno, odnosno da pogledom prelazite preko praznog prostora između redova, dok u glavi formirate mentalnu sliku onoga što je oko obuhvatilo. Međutim, samo praćenje tog praznog prostora predstavlja izazov, jer je potrebno stvoriti novu naviku čitanja.
Onaj ko u tome uspije, može bez problema čitati i do 500 riječi u minuti. Pogotovo ako već ima naviku redovnog čitanja, pa je rutina sklapanja misli u glavi usklađena s tom brzinom. To je vrlo lijepa brzina – duplo brža od prosjeka – a zanimljivo je da ljudi koji čitaju na ovaj način često i brže i bolje pamte ono što su pročitali.
Ali šta ako želite čitati brzo – i to odmah?
Ovakav trening zahtijeva puno vremena. Neki ljudi ovu tehniku vježbaju godinama, a i za to je, paradoksalno, potrebno dosta vremena.
Šta ako vremena nemamo, a čeka nas vesela dokumentacija od nekoliko stotina stranica – recimo OpenShift dokumentacija ili razni pravilnici?
E tu dolazimo do drugog rješenja.
Analizom procesa prijema informacija došlo se do zaključka da brzina apsorpcije teksta najčešće zapinje na fokusiranju oka na redove i sam tekst. Drugim riječima, ponovo se vraćamo na ideju čitanja „praznog prostora“ između redova i svjesnosti onoga što se nalazi iznad i ispod tačke fokusa.
Međutim, taj proces je naporan, težak i oko ga ne sluša uvijek najbolje. Zbog toga se došlo na ideju da se oku malo pomogne.
Ljudsko oko ima ponašanje grabljivca – odlično registruje objekte koji se brzo kreću. Već na oko 25 frejmova u sekundi gubi se osjećaj pojedinačnih slika i stvara se osjećaj kontinuiranog pokreta. Kod nekih ljudi taj prag je čak i viši. Neki gameri, recimo, imaju razvijen osjećaj i na 50 frejmova u sekundi.
Iz toga je proizašla ideja da se riječi u tekstu izdvoje kao pojedinačne jedinice i da se tekst „čita“ kao brza izmjena riječi – recimo 500 riječi u minuti.
Jutros sam otkrio ovaj princip i odlučio da ga isprobam. Pustio sam sebi prilično dug tekst od nekoliko stranica, na preporučenoj brzini od 300 riječi u minuti, i djelovalo mi je iznenađujuće sporo. Kako je tekst bio na engleskom jeziku, smatrao sam da ne bih trebao mnogo prelaziti preporučenu brzinu. Ipak, ubrzo sam počeo povećavati tempo.
Sa 300 sam prešao na 350, zatim na 400, da bih završio na 650 riječi u minuti, gdje sam još uvijek uspijevao zadržati kvalitetnu koncentraciju. Ono što me najviše iznenadilo bila je kvaliteta pamćenja – bila je bolja na većoj brzini čitanja.
Zatim sam podigao brzinu na „ludih“ 700 riječi u minuti. I da – moguće je. Malo je zamorno i zahtijeva više fokusa, ali izvodljivo je. Nažalost, u tom trenutku mi je jednostavno ponestalo teksta.
Nakon toga sam uzeo da čitam izuzetno dosadnu EULA politiku za jedan softver. To su oni kilometarski dugi i smrtno dosadni disclaimersi koje u praksi niko ne čita, iako bi trebao. Progutao sam ga za manje od četiri minute, iako sam mislio da će mi trebati vječnost. Najzanimljivije je što sam postao svjestan nekih potencijalnih problema u vezi s tim dokumentom.
Možda je ChatGPT veliki iskorak u produkciji i baratanju informacijama, ali vjerujem da je gotovo jednako velik iskorak i ovaj način savladavanja informacija putem čitanja.
Kako sam posljednjih godina počeo konzumirati ogromne količine knjiga u audio formatu, poželio sam da ih ponekad čitam i kao klasične knjige. Osim toga, mnoge knjige jednostavno nisu dostupne kao audioknjige. Ovaj način čitanja značajno olakšava i ubrzava unos informacija u glavu.
U jednom trenutku sjetio sam se scene iz jednog od meni najdražih filmova – Matrixa – u kojoj Neo, nakon superbrzog učitavanja, pogleda okolo i kaže:
“I know Kung Fu.”
A sada kako.
Nisam uspio da nađem tačan izvor ovog istraživanja. Izgleda da se na njemu radilo na više mjesta u isto vrijeme, a i ova oblast je u domenu neuroplastike, pa samim tim ni meni nije bila toliko u fokusu, iako volim da radim na proširenju svojih mentalnih kapaciteta i mogućnosti. S obzirom na to da mi i sam posao koji radim stalno traži mentalni razvoj i nadogradnju, to je nešto što se mora kada si ozbiljno zaronjen u IT svijet, jer kompjuteri su sve brži, a alati sve moćniji. O tome ću jednom prilikom posebno pisati, ali sada da se opet vratimo na know-how.
Dakle, postoji nekoliko online alata ili ekstenzija za browsere, pa čak i aplikacija za mobilne telefone. Neke se plaćaju, neke su besplatne. Realno, funkcionišu veoma rudimentalno, čak šta više – primitivno. Imaju frame counter, iščitavaju zadani tekst i plasiraju ga na ekran kao riječi u redoslijedu. Svaki prikaz traje veoma mali djelić sekunde, a riječi koje su duže ili traže malo više pažnje ostaju prikazane malko duže.
Kod boljih aplikacija, ako je riječ bijela na crnoj pozadini, srednje slovo riječi je crveno, pa se tu dodatno aktivira onaj naš „predatorski“ mehanizam da automatski tražimo nešto crveno. Jedna od aplikacija koje su mi se pokazale kao jako kvalitetne i dobre, a uz to i besplatne, jeste ova:
Ima sve što treba. Ima adekvatnu brzinu (dakle može čak i tih famoznih 700 riječi u minuti, dok neke idu samo do 500), ima odlično podešavanje kontrasta, ima zadržavanje na dužim riječima (mada se na njemačkim složenicama obično skrši cijeli koncept i „pregori“, jer znaju imati i po 40 karaktera). Zatim ima podešavanje veličine fonta, promjenu pozadine i čak i to srednje polje koje se gleda, odnosno targeting point.
Kada se instalira kao ekstenzija, moguće ju je upaliti direktno u browseru, selektovati određeni dugačak tekst i pustiti da „vrti“. Onda se samo opustite, a riječi direktno preko sabirnice sjedaju u mozak (sabirnica – protočni bus između procesora, periferije i procesora).
Postoji i nekoliko aplikacija, ali o njima sada ne bih, jer ih nisam isprobao. Ima ih čak i besplatnih i veoma praktičnih, koje osim renderovanja riječi na ekranu znaju i čitati tekst.
Iskreno vam želim da probate ovaj način čitanja, pogotovo što polako, u prosjeku, mentalno zakržljavamo. Sve manje čitamo, a što bi B. Štulić rekao u 3M:
„a i to što čitaju – krive stvari čitaju“.
Javite mi se ponekad sa komentarima ako vam je ovaj metod pomogao i napišite šta ste zadnje pročitali.
Na ovom članku će komentari ostati otvoreni.
